Kratki opis
Temeljno obilježje dokumentarne književnosti je njezina rascijepljenost između fikcionalnog i faktografskog diskurza jer pozivanjem na status dokumentarnoga polaže pravo na neupitnu autentičnost činjeničnog materijala, no istovremeno počiva na klasičnim književnim postupcima korištenja te građe, počevši od selekcije i montaže do fikcionaliziranja dokumenata. Zadaća je ovog prikaza funkcionalno određenje dokumentarnoga književnosti u pogledu na mnogostruke mogućnosti dokumentarne prezentacije materijala i s njom povezanu problematizaciju odnosa između zbilje i fikcije.Naglasak je na dijakronom promatranju statusa dokumenta, a polazište čini promatranje promjene odnosa u prikazu fikcije i zbilje. Naglašenom antimimetičkom tendencijom propitati će se književno-teorijski odnos zbilje i fikcije, historiografije i književnosti te status književnosti na kraju 20. stoljeća.Dokumentarna književnost važna je za prikaz razvojnih tendencija u razdoblju moderne jer predstavlja opoziciju fikcionalnim djelima i odmak od te književne tradicije. Temeljna ambivalencija dokumentarne književnosti proizlazi iz uske povezanosti s faktografskom građom, te će se u prikazu kombinirati književnoznanstveni i kulturološki pristupi. Uz ukazivanje na problematiku i tipologiju integriranja dokumenata u roman, jedan od ciljeva rada je istraživanje mijene paradigme u korištenju dokumenata. Naglasak je pri tome na prikazivanju promijene u načinu predočavanja zbilje unutar simboličkog sustava književnosti, te će uz naratološku analizu biti predstavljene suvremene kulturološke teorije. Iako se u suvremenoj hrvatskoj prozi pojavljuje žanrovska oznaka «dokumentarnog romana» (primjerice u romanu Daše Drndić Sonnenschein) nema sustavnoga znanstvenog prikaza dokumentarizma, što govori o nužnosti znanstvenog pregleda dokumentarnih tendencija u književnopovijesnom i teorijskom smislu.

nazad vrh