Kratki opis
Ustala sam po noći, otvorila sam prozor, svukla sam svoju spavaćicu, kiša je nemilice padala, čekala sam pred otvorenim prozorom da uđe hladnoća i da me ubije. Kad umrem, poći ću ravno u raj. (...) Preko mosta, koji je tanji od jedne vlasi i oštriji od noža, mogu letjeti do sedmog neba. (...) Ondje stoji jedno stablo. Allah će me upitati: Hoćeš li još? Ja ću odgovoriti: Neću. (...) Vidjela sam pred svojim očima svoje mrtvo tijelo kako leži na kiši i otišla sam s njim na groblje u İstanbulu. Za mnom dolaze moj otac, bosonog, moja majka, bosonoga, moja braća gola i bosa, moja baka (...). Padala je kiša na groblju u İstanbulu, njihovi plačljivi glasovi govorili su u zboru: Ne idi. Ne idi. Gitme, gitme.
Njemačko-turska književnica EMINE SEVGI ÖZDAMAR (1946., Malatya, Turska), autorica romana Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla (1992.), Most na Zlatnom rogu (1998.) i Čudne zvijezde zure u Zemlju (2003.) te zbirki pripovjedaka Jezik moje majke (1990). i Dvorište u zrcalu (2001.), izgradila je u autobiografskim djelima magično-poetski narativ i osebujan jezik kao sintezu materinskoga turskog i svojega drugog jezika, njemačkog, na kojemu piše. Književnica, glumica i redateljica Özdamar jedna je od najcjenjenijih predstavnica interkulturalne književnosti u suvremenoj književnosti njemačkoga jezičnog izraza.

nazad vrh