Kratki opis

Umjetnički život franjevačke provincije Bosne Srebrene u baroknim je stoljećima (XVII. i XVIII.) snažno obilježen povijesno–političkom pripadnošću toga područja Osmanskome Carstvu pa stilske novine i utjecaje prima posredno, različitim kapilarnim dotocima, a ne »revolucionarnom« promjenom stila. Osmanska vladavina odredila je i još dvije ključne značajke umjetničke baštine: rijetke pojave baroknih oblika u arhitekturi zbog toga što je nove gradnje bilo teško provesti i veliku prevlast slika nad skulpturom. U ikonoklastičnoj vizualnoj kulturi islama kipovi su naime smatrani uvredljivim prikazima božanskoga pa su jedine sačuvane skulpture rijetke, manjih dimenzija i lako prenosive, u drvu, a potpuno je izostala skulptura u mramoru, bitna pojava u »barokizaciji« crkvenih interijera na Apeninskome poluotoku, u Dalmaciji i Srednjoj Europi. Također, ne postoje svjedočanstva o domaćim kiparima, ali su u franjevačkim kronikama zabilježena domaća imena graditelja i slikara, primjerice: neimar Bono iz Kreševa (djeluje od 1767. do 1784. godine), nakaš oliti pjengatur Tomo Salatić iz Brešaka od Soli (zabilježen 1780., 1783.), Stipan s Velike, »koji stoji u Fojnici« (zabilježen 1766. kao slikar ili polikromator glavnoga oltara crkve u Kraljevoj Sutjesci), fra Pavao Tokmakčić (Borovica?–Kraljeva Sutjeska? 2. VI. 1816.) i Frano Janjić, koji su 1784. godine oslikavali kapelu sv. Križa u Borovici, te najpoznatiji među slikarima, fra Miho Čuić (Tomislavgrad, Županjac, Županj–potok, Duvno oko 1750.–1809.), koji se potpisao na slici Sveto rodbinstvo—Bogorodica s Djetetom, sv. Josip, sv. Ana, i sv. Joakim u refektoriju franjevačkoga samostana u Visokom: »fra Miho Cuich« i datirao je: »A. D. 1795«.
Neke od ikonografskih promjena u djelima namijenjenima za sakralne prostore, koje su se razvile u umjetnosti u XVII. i XVIII. stoljeću na poticaj Tridentskoga sabora (1545.–1563.), ipak su zaživjele na području Bosne Srebrene vrlo brzo, gotovo suvremeno drugim zemljama čiji su se vjerski život i umjetničke mijene odvijale pod katoličkim vladarima. Primjerice, ikonografski naglasci na svecima i na Bogorodici postali su ključnim značajkama katoličkoga identiteta, a uređenja i opreme oltara raskošnim svetohraništem naglašavali su nauk o transsupstancijaciji, temeljni za pravilno razumijevanje liturgijskoga središta, Euharistije. Sve to prati i sve raskošnije liturgijsko posuđe, ruho i predmeti. Posebna pobožnost prema Presvetome zabilježena je u bogato urešenim pokaznicama ili monstrancama, poput srebrne, pozlaćene pokaznice iz prve polovine XVIII. stoljeća sačuvane u riznici franjevačkoga samostana sv. Luke u Jajcu. Fra Bono Benić (1779.) u rukopisnoj Kronici sutješkoga samostana spominje: »kujundžije iz Travnika i baš vrle majstore i dobre krstjane, to jest Marka, sina Marka Elegovića, i Iliju primenkom [nadimkom] Daidža« kao autore liturgijskoga posuđa. U Kreševu su sačuvani svijećnjaci koji u potpisu čuvaju spomen na majstore s kraja XVII. i s kraja XVIII. stoljeća: Lovru Pavlovića i Ivana Duića.
Većinu crkvene opreme—od slika do paramenata—franjevci, glavni naručitelji i tvorci likovne baštine, ipak su uvezli ili naručili u Veneciji ili kod umjetnika koji rade na području Dalmacije pod mletačkom upravom. Slikarsku baštinu Bosne Srebrene iz baroknih stoljeća stoga valja promatrati u tim umjetničkim, a ne političkim okvirima, dakle u usporedbi s umjetničkom baštinom u Dalmaciji, a u okviru stilskih gibanja u umjetničkome središtu, Veneciji. O tome svjedoče brojna neatribuirana djela neznanih majstora mletačke škole sačuvana u franjevačkim zbirkama, ali i poznatih umjetnika iz širokoga vremenskoga i stilskoga raspona, koji povezuju Veneciju, Dalmaciju i Bosnu Srebrenu, od kasnoga manirista Baldassarea d Anne i njegovih slikā Bezgrješno začeće s lauretanskim simbolima, sv. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem (1621.) u Kraljevoj Sutjesci te Posljednji sud (oko 1630.) u Kreševu do maloga remek–djela Povratak Sv. Obitelji iz Hrama i sv. Antun Padovanski (oko 1750.) Gian Antonija Guardija na Petrićevcu kraj Banja Luke i njegova mlađega brata Francesca Guardija, na čijoj slici Bogorodica s Djetetom i sv. Antunom Padovanskim u Kraljevoj Sutjesci čitamo bilješku fra Grge Hiljića: »DOBAVI O.F. / GARGO IZ / VARESA / 1775.«. Venecijansko–dalmatinski slikar Sebastiano Giuseppe Devita potpisao se na zavjetnoj slici Bogorodica sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom, franjevcem i skupinom vjernika u Fojnici: »Baschie De Vita [...] Pengo 1784«, a na njoj su osim franjevca naslikani zavjetnici/naručitelji u narodnim nošnjama, što je rijetkost u slikarskoj baštini Bosne Srebrene.
Osim Venecijanaca, u Bosni i Hercegovini nalazimo djela i imena umjetnika drugih talijanskih škola, primjerice Francesca de Mura iz Napulja, Bogorodica s Djetetom i mali sv. Ivan Krstitelj (oko 1760.) na Petrićevcu kraj Banja Luke. Znatno rjeđe nalazimo slikare iz srednjoeuropskoga kruga, poput Paulusa Antoniusa Sensera, čija potpisana slika Porcijunkulski oprost (1753.) u Visokom na poleđini ima zapisano svjedočanstvo da je naručena za Đakovo: »Ex Devota Clientela et pia Elemosyna Curavit fieri F. Bartholomeus Knexevich a Dikaovo Vicarus loci Anno 1753.« Osim toga, bosansko–hercegovačka baština bilježi i malen broj djelā štajerskih ili kranjskih umjetnika, a koja su kao kasnije nabavke pristigla u franjevačke samostane Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Široki Brijeg).
Slike nastale prema grafičkim predlošcima povezuju bosansko–hercegovačku baštinu s udaljenim slikarskim središtima poput Antwerpena i Bruxellesa/Brussela. O likovnoj kulturi u XVII. i XVIII. stoljeću svjedoče i ilustrirane knjige poput Emblemata Andree Alciata, punim naslovom ANDREÆ ALCATI EMBLEMATA CUM COMMENTARIIS CLAVDII MINOIS I.C. FRANCISCI SANCTI BROCENSIS & Notis LAVRENTII PIGNORII PATAVINI koja je najopsežnije izdanje doživjela u Padovi (Patauij apud Petrum Paulum Tozzium, Sub Signo SS. Nominis IESV 1621.). Rijedak i iznimno dobro očuvan primjerak posjeduje knjižnica u Kraljevoj Sutjesci. Knjižna grafika otvorila je također puteve vizualne komunikacije u liturgijskim knjigama, poput poslanicā i evanđeljā kroz liturgijsku godinu Ivana Bandulavića: PISCTOLE, I EVANGELJA Priko svegga godiscta NA NOVI NACIN ISTOMACENA PO RAZLOGU DVORA RIMSSKOGA. To izdanje priredio je i izdao u Veneciji 1773. godine Petar Knežević, a opremljeno je grafikom nastalom prema oltarnoj pali Marijina Uznesenja (1735.) Giovannija Battiste Piazzette.
Razmotreni skup djelā, umjetnika i svjedočanstava likovne kulture XVII. i XVIII. stoljeća razotkriva neočekivano barokno lice Bosne i Hercegovine, kao nikabom zakriveno pridjevom »othomana«.

nazad vrh