Kratki opis
Biografska studija posvećena je Ferrucciu Benvenutu Busoniju (Empoli kod Firence, 1. IV. 1866. – Berlin, 27. VII. 1924.), talijanskom skladatelju i pijanistu, glazbenom teoretičaru i eruditu, ključnoj umjetničkoj osobnosti prijelaznog razdoblja novije europske glazbe na razmeđi stoljećâ. Sin klarinetista i pijanistkinje, bio predodređen za uspješnu karijeru solističkog virtuoza. Glasovir ga počinje privlačiti već u ranom djetinjstvu pa već u četvrtoj godini s majkom počinje vježbati „po sluhu“. Kasnije će brigu o njegovu glazbenom usavršavanju preuzeti ambiciozni otac, koji se odlikovao strogošću i pedanterijom, nastojeći od svoga sina stvoriti čudo od djeteta, koje će svojim nastupima oduševljavati publiku. U desetoj godini nastupa u Beču, gdje čuveni glazbeni kritičar Hanslick vrlo pohvalno piše o njegovim pijanističkim i stvaralačkim sposobnostima. Glazbene studije pohađao je u Grazu, potom koncertrira u Italiji, zatim preko Beča odlazi u Leipzig, gdje upoznaje mnoge istaknute glazbenike svoga doba. Predavao je na konzervatorijima u Helsiniku, Moskvi i Bostonu, te ujedno odlazi na koncertne turneje, koje učvršćuju njegov status i slavu svjetskog pijanista. Godine 1894. vraća se u Europu (Berlin), gdje nastavlja koncertnu djelatnost. Osobito je bio poznat kao tumač Mozartovih, Bachovih i Lisztovih djela, ali ujedno propagira i suvremenu glazbu. Njegovom zaslugom javnost upoznaje djela E. Elgara, F. Deliusa, A. Schönberga, B. Bartóka, V. D´Indyja i drugih. Tijekom posljednja dva desetljeća skladao je mnogo za scenu. Premda često odlazi na turneje, intenzivno se bavi i pedagoškim radom, prvo kao profesor glasovira na Bečkom konzervatoriju, potom kao ravnatelj Licea musicale u Bologni, te naposlijetku vodi majstorsku klasu kompozicije na Akademiji umjetnosti u Berlinu.

Kao pijanist nastavlja tradiciju Lisztove škole. Odlikovao se izuzetnim afinitetom prema svom besprijekornošću virtuoziteta, neobičnim rasponom i raznolikošću repertoara. U svojim traženjima izvornih stvaralačkih puteva pravio je smjele eksperimente. U svojim teoretskim tekstovima dotaknuo je mnoga pitanja glazbene umjetnosti, njezine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Glazbu je gledao kao živo, organsko biće što se neprestance dalje razvija i mijenja. Busonijevi su članci i ogledi od posebne važnosti i stoga što on njima vrlo često objašnjava i komentira svoje vlastito stvaranje. Bogatstvo umjetnikova unutrašnjega svijeta i intelektualnoga života, ono što u pravilu nije bilo dostupno nikome osim njemu samome, dolazi osobito do izražaja u njegovim brojnim pismima supruzi Gerdi, te komunikaciji sa bliskim prijateljima, suradnicima i učenicima. Ta korespondencija odlikuje se iznimnom iskrenošću, bogatstvom zapažanja i briljantnim stilom. U njoj se on razotkriva kao čovjek i kao umjetnik, radoznali istraživač, promatrač i svestrani analitičar, neka vrst uvijek budne savjesti svoga vremena. On poput kakva seizmografa registrira svaku promjenu, svaki pokret, svako podrhtavanje, čak i ono najmanje, koje postoji duboko ispod površine stvari i vanjskih pojava. Omogućuje mu to njegovu tankoćutnost i osjetljivost, izoštrenost pogleda kojim promatra svijet i svoje suvremenike. Radi toga on je dragocjen i pouzdan svjedok, uvijek poticajan , kreativan, superioran u svojoj misaonosti.

Monografija obuhvaća dvadeset i jedno poglavlje. U sadržajnom pogledu u njima su obrađene sljedeće teme: I. Uvod; Zürich, o njegovu pijanističkom stilu i osebujnoj komunikaciji s publikom, vanjski izgled, temperament, svjedočanstva suvremenika; II. Rođenje, obitelj, majka i otac, djetinjstvo (Trst), prve skladbe, Graz, Leipzig, Helsinki, supruga Gerda, Boston i prve turneje; posljednje godine u Berlinu i smrt; III. Nazori o glazbi i glazbenicima (Bach, Listz, Mozart, Chopin), ´Nova estetika glazbe´, pedagoški rad; IV. Promjena u razvoju osobnosti i okretanje Italiji (Verdi); V. Skladateljski rad - ´Izbor vjerenice´; VI. Koncertne turneje i pisma Gerdi (Rusija, Italija, Engleska, Nizozemska, Sjedinjene Države); VII. Busoni u Hrvatskoj: koncertni nastupi u Rijeci, hrvatski književnici; VIII. Berlin; IX. Beč i Gustav Mahler; X. Edgard Varese; XI. Italija, Trsta, majčina smrt i ´Berceuse elegiaque´; XII. Velika američka turneja; XIII. Umberto Boccioni; XIV. Gabrielle D´Annunzio; XV. Bologna; XVI. Rainer Maria Rilke; XVII. Egzil u Švicarskoj (Zürich); XVIII. ´Doktor Faust´; XIX. Igor Stravinski; XX. O skladateljskom stilu (Gray); XXI. Zaključno poglavlje.

Ferruccio Busoni faustovska je figura Zweigovog ´Jučerašnjeg svijeta´, svijeta koji je danas zauvijek nestao. Njegov život i djelo snažno su obilježeni osebujnom atmosferom umirućeg građanskog društva nekadašnje Europe, u kojoj su se ispreplitale proturječne tendencije. Snažna i poletna inovativnost, koja nagovješta avangardizam, miješala se s duhom umornog dekadentizma i poznog romantizma. Sve to odražavalo se ne samo na području glazbe nego i umjetnosti općenito. Zahvaljujući uvidima u Busonijevu korespondenciju i glazbenu kritiku, u kojima se on pojavljuje kao dragocjeni svjedok vremena i kreator novih ideja, zahvaljujući svojoj iznimnoj umjetničkoj darovitosti i lucidnosti, ta burna epoha pojavljuje se pred našim očima kao davno zaboravljena istina o nama i našim duhovnim korijenima. Sumrak stare epohe nagoviještao je tada jednu novu svjetlost, jednu novu nadu, jednu novu ljepotu. U tu svjetlost, što se tada tek nejasno nazirala na obzorju, vjerovao je Busoni.

nazad vrh