Kratki opis
Temeljna karakteristika crteža Ivana Šarića je jednostavnost koja je ključna za jasnoću i jezgrovitost poruke. Na jednostavnost se nadovezuje prepoznatljiva stilizacija motiva, zaobljene linije gotovo uvijek iste debljine, česti prikazi panoramskog prostora i jednostavne ljudske figure. Ali ako se pri promatranju zaustavimo na toj formalnoj razini, nećemo moći razumjeti niti Šarićev crtež, niti dubinu i snagu poruke, niti prirodu njegove poetike.
Šarićev temeljni motiv crteža je čovjek u prostoru, čovjek kao individualna jedinka, čovjek kao dio društva. Analizirajući takav ljudski lik, vidimo da je crtež do krajnosti stiliziran tako da su tijelo i glava svedeni na obrisnu liniju. Ukoliko je prikazan u prednjem planu, onda ima i dvije prazne kružnice umjesto očiju, jednu crtu za usta i naznačen nos, ali i dalje ostaje bez individualiziranih karakteristika. Muški likovi djeluju kao da su bez kose, dok bujnost kose gotovo redovito karakterizira ženske likove. To su ljudi ispražnjena identiteta, izgubljeni u vremenu i ispražnjenom prostoru, koji bauljaju poput duhova opustošenom zemljom kojom vladaju sile kao što su politički opsjenari, bauci administracije, besmisleni propisi i zakoni, ekološke bombe, obećana Europa i globalizirani svijet. Taj Šarićev začudni svijet proizlazi iz brige za čovjeka, iz humanog osjećaja koji pomoću humora razobličava ljudsku glupost, sebičnost i zlo.
Pogledajmo u kakvom prostoru se nalaze Šarićevi likovi. Ukoliko to nije jednostavno naznačeni prostor neke prostorije, u većini slučajeva likovi će zaposjedati gotovo beskonačan prostor neke doline na čijem horizontu u daljini vidimo brda. Vrlo često naše će oko Šarić voditi putem koji od prednjeg plana lagano vijuga prema dubini prostora i nestaje u prolazu između dva brda na horizontu. Takav prostor moguće je doživjeti tjeskobno poput prostora slavne slike „Krik“ norveškog ekspresionista Eduarda Muncha, no kod Šarića nema zvuka, to su prizori unutar prostora apsolutne tišine. U takvom prostoru Šarićev pojedinac sam, u koloni ili u većoj skupini likova mehanički sudjeluje u ritualima svakodnevnog preživljavanja, bespogovorno se pokoravajući onima koji su mu odredili sudbinu. Promišljajući temelje civilizacijske krize, filozof Gilles Lipovetsky u zaključku knjige „Paradoksalna sreća“ poput Šarića vizualizira čovjeka u dubokom panoramskom prostoru: „Ono što vrijedi za društvo, vrijedi i za pojedinca: čovjek korača prema obzoru i kad misli da mu se približio, on se gubi; svako rješenje za sobom nosi nove nedoumice.“
U posljednjih dvadesetak godina, na Šarićevim crtežima likovi, predmeti i prostor – iznimno rijetko posjeduju sjene, toliko rijetko da bismo mogli govoriti o svijetu bez sjena. U ovom razdoblju Šarić sve rjeđe crta sjene, a kada ih crta, tada sjena postaje protagonist. To su situacije kada sjena nije stvarni odraz predmeta ili lika, nego ona živi vlastiti život . Šarić je izostavljajući sjene istaknuo plošnost, pojačao dojam snažnog svjetla i gotovo bestežinsku lakoću predmeta i likova u prostoru. Možemo zaključiti da je time i njegov izraz postao još pročišćeniji a poruka jezgrovitija. Na taj način naglasio je svoju pripadnost snovitom i nadrealnom, ili ukratko, utemeljenost u specifičnosti svijeta likovnog izražavanja jer misao i poruka koju izražava na ovaj način dobiva jedinstven izraz.
Koje značenje ima takav svijet bez sjena? Prema rječniku simbola, sjena je ono što je suprotno od svjetlosti, odnosno, sjene su slike nestalnih, nestvarnih i promjenljivih stvari. Nadalje, postoje predaje prema kojima „čovjek, koji svoju dušu proda đavlu, gubi sjenu. Budući da više ne pripada sebi, on više ne postoji kao duhovno biće, kao duša. Nema više demona koji u njemu stvara sjenu. On više nema sjene jer više nema ni bića.“ I doista, dok promatramo Šarićeve likove na njegovim crtežima, kao da zavirujemo u svijet koji nije niti svijet živih niti mrtvih. Meta crteža nerijetko su mehanička ponašanja ljudi, bez obzira radilo se o glasovanju na izborima ili zagađivanju okoliša. To su postupci kada većina ne misli što radi, kada ljudi nisu svjesni svojih postupaka niti posljedica. Možemo reći da su takvi ljudi zapravo duševno mrtvi prije nego što su umrli, te je stoga doista opravdano da nemaju vlastitu sjenu.
Ovakvim pristupom ljudskom liku, Šarićev crtež oduzeo je individui bilo kakvu naznaku portretnih obilježja – svi likovi su netko nepoznat u nepoznatom prostoru, ali istodobno prepoznajemo mogućnost da je svaki pojedini lik netko od nas u prostoru koji nam je podsvjesno blizak. Iako se služi gotovo svim sredstvima karikature kojoj je jedan od glavnih ciljeva nasmijati kritičkim stavom, Šarićev svijet usprkos duhovitim idejama često ne nasmijava jer temu ne zahvaća na površinskoj razini. Iako je po tom izostanku smijeha rijetka pojava među karikaturistima, njegova karikatura pripada među socijalno angažirane karikature koje teže onom najvišem što se likovnim izrazom može postići: ukazivanju i razotkrivanju negativnih pojava u društvu kako bi što prije došlo do opće društvene klime koja bi djelovala na suzbijanje takvih negativnih procesa. Šarić u crtežima realizira duhovite interpretacije svojih ideja ali tako da nas „udari“ težinom misli koja je nerijetko u svojoj biti egzistencijalna. Na taj način je stvorio doista rijedak i neobičan izraz: do krajnosti je razvio rubno područje rafiniranog i rijetkog spoja duhovitog i krajnje ozbiljnog promišljanja. Kao da se drži one prastare misli kako i u trenutcima kada nam je najteže život treba promatrati kroz duhovite aspekte i nikada ne skidati osmjeh s lica. I uz takvu tematsku usredotočenost na teške, esencijalne teme, njegov crtež je prepun svjetla, gotovo bliješteće bjeline u kojoj su likovi poput duhova. Vjerojatno je baš u toj savršenoj bjelini neizmjerne svjetlosti prisutna i Šarićeva nada za čovjeka.

nazad vrh