Kratki opis
Ova interdisciplinarna monografija izniman je doprinos razumijevanju (srednjo)europskih obzorja hrvatske povijesti u epohi moderne nacionalne integracije. Riječ je o inovativnom djelu koje prelazi granice i kulturnih studija i povijesne znanosti te je istovremeno i interkulturna hrvatsko-njemačka studija, ali i studija o hrvatsko-njemačkim kulturnim transferima u 19. stoljeću, s težištem na njegovoj prvoj polovici. U tzv. predožujskom razdoblju, u vremenu od Bečkog kongresa 1815. do ožujske revolucije 1848. Europa se stubokom promijenila, a te promjene osobito su bile snažne na kulturnom planu - i osobito u zemljama poput Hrvatske koje prolaze proces nacionalne integracije, stvaranja modernog identiteta i - modernog standardnog jezika. Upravo taj proces na pozadini postupnog slabljenja utjecaja njemačkog jezika, te brzog širenja novoga standardnog jezika, tema je ove iznimno dobro argumentirane studije. Raznolikost mnogobrojnih i po naravi različitih isprepletanja opisana je najprije kao « zvukovni prostor Hrvatske », mjesto njemačkog jezika u svakodnevnom, višejezičnom govoru u raznim hrvatskim sredinama. Istraživanje procesa učenja njemačkog omogućuje ustanovljenje stupnja stvarnog poznavanja tog jezika u kontekstu hrvatskog društva, ovisno o mjestu školovanja (Građanska Hrvatska, Vojna Krajina, Dalmacija). Ono je ovisno o načinu na koji vladajuće strukture u društvu (vlada, vojska i vjerske hijerarhije - katolička, pravoslavna i židovska) poimaju doprinos njemačkog jezika. Povijest njemačkog jezika u Hrvatskoj odraz je dakle poimanja tih vladajućih struktura koje su ga nametnule jednoj skupini, no ona je također i zbroj pojedinačnih poimanja. Uz motivacije onih koji šire njemački jezik, utvrđena je njegova prisutnost u životu pojedinaca (u životopisima, dnevnicima). Književna djela (na njemačkom, ili na mješovitom hrvatsko-njemačkom jeziku) analiziraju se kao kulturni proizvodi koji istovremeno pripadaju i hrvatskom i njemačkom kulturnom svijetu. Stvarnost kontakata između njemačke i hrvatske sredine međutim nije ograničena na svjedočanstva opisana u književnosti. Predstavljeni su objavljeni književni tekstovi na njemačkom, kao i oni koji pripadaju kategoriji « običnih spisa » i oni koji su ostali neobjavljeni (iz rukopisnog fonda Arhiva Austrije u Beču, NSK, HAZU i Školskog Muzeja u Zagrebu, te Znanstvene knjižnice i Hrvatskog Državnog Arhiva u Zadru). Taj jezični, politički i kulturni krajolik, koji proizlazi iz interakcije njemačkog i hrvatskog tijekom prve polovice 19. stoljeća, izrodio je osobit izraz hrvatskog kulturnog identiteta, u kojemu se postupno nestajanje njemačkog u korist hrvatskog jezika odvijalo prema modalitetima koji su snažno utjecali na kasniji razvoj hrvatskog društva u austro-ugarskom okviru. Zaključak ukazuje na sudbinu njemačkog kulturnog sloja koji je, nakon što je pretrpio zaborav od druge polovice 19. stoljeća nadalje, sada ponovno otkriven.
DANIEL BARIĆ (1972) studirao je povijest, germanistiku, slavistiku i hungarologiju u Parizu, Berlinu i Budimpešti. Od 2005. predaje povijest zemalja njemačkoga govornog područja kao docent na Odsjeku za germanistiku Sveučilišta François-Rabelais (Tours, Francuska). Težište istraživanja mu je kulturna povijest Austro-Ugarske, posebice uloga njemačkog jezika u Hrvatskoj i institucije poput muzeja i knjižnica. Član je uredništva časopisa Austriaca (Rouen) i uredničkog savjeta Zagreber Germanistische Beiträge, Ekonomska i ekohistorija (Zagreb), te Časopisa za povijest Zapadne Hrvatske (Rijeka). Objavio je disertaciju na izvornom francuskom jeziku (Langue allemande, identité croate. Au fondement d’un particularisme culturel, Pariz, 2013.) i uredio zbornike Archéologies méditerranéennes, Revue Germanique Internationale (2012.), Mémoire et histoire en Europe centrale et orientale (suur. Drago Roksandić i Jacques Le Rider), Rennes, 2010. i Identités juives en Europe centrale, des Lumières à l’entre-deux-guerres (suur. Gaëlle Vassogne i Tristan Coignard), Tours, 2014.