Michel Jean

Kukum. Roman

  • Naslov izvornika: Kukum.
  • Godina izdanja: 2023.
  • Format: 14x21cm
  • Stranica: 216
  • Uvez: Tvrdi
  • ISBN: 978-953-340-165-2
16,92 € 18,80 € 10.00%

Kratki opis

Prijevod s francuskoga: Lea Kovács
Roman Kukum, objavljen 2019. godine u nakladničkoj kući Libre Expression, govori o sudbini siročeta Almande Siméon koja će od rane mladosti provesti život s pripadnicima naroda Innu na jezeru Pekuakami, francuskog naziva Lac Saint-Jean. Zaljubit će se u mladog Innua čija će je zajednica srdačno prihvatiti. Naučit će način života i jezik tih nomada lovaca i probit će barijere nametnute ženama starosjedilačkih naroda. Almanda i njezina obitelj suočit će se s gubitkom zemlje i pretrpjeti zatvaranje u rezervate, kao i nasilje u internatima. Ispripovijedana u intimnom tonu, priča ove žene proteže se kroz cijelo stoljeće i iskazuje privrženost vrijednostima predaka u zajednici Innua, kao i potrebi za slobodom, za kojom do danas čeznu prvi narodi. Riječ „kukum“ na Innu jeziku znači „baka“. No knjiga govori o Almandinu životu prije te uloge, kao svjedoka prošlosti i povijesnog razvoja. Riječ je o životnoj priči autorove prabake i trenutku u kojem je živjela, povijesnom trenutku na prekretnici tradicionalnoga nomadskog života i nametnutoga sjedilačkog života.
Roman Kukum ostvario je golem uspjeh u Kanadi, te je 2020. godine ovjenčan nagradom "France-Québec" i u godinu dana prodan u 60.000 primjeraka. Kroz lik Almande, kao i druge autentične likove, autor je želio ispričati priču o nametnutoj sedentarizaciji i oduzimanju zemlje prvim narodima, te postupkom fikcionalizacije približiti širokom čitateljstvu pogled Innua na svijet i vlastitu sudbinu, uglavnom prešućenu i nepoznatu većinskom narodu. S obzirom na to da se broj Innua u Québecu kreće oko 20.000, broj prodanih primjeraka daje naslutiti da je Michel Jean odabrao pravi put.

MICHEL JEAN, pisac i novinar, rođen je 1960. godine u Almi, u Kanadi. Pripadnik je Innu zajednice Mashteuiatsh u Québecu. Diplomirao je povijest u Montrealu, a novinarstvom se bavi od 1985. Novinarsko i izvjestiteljsko iskustvo nadahnulo je njegovo prvo djelo, Envoyé spécial (Stanké, 2008) i ostale romane, kao što su "Un monde mort comme la lune" (Éditions Libre Expression, 2009) i "Tsunamis" (Éditions Libre Expression, 2017). O svojim Innu korijenima govori u djelima "Elle et nous" (Éditions Libre Expression, 2012) kroz priču o svojoj baki Jeannette Siméon. O internatima u koje su prisilno odvedena djeca Innua autor govori u djelu "Le vent en parle encore" (Éditions Libre Expression, 2013). Godine 2020. roman "Kukum" (Libre Expression, 2019) dobiva književnu nagradu "Prix littéraire France-Québec" te je jedan od finalista nagrade "Jacques-Lacarrière" 2021. "Kukum" je ovjenčan nagradama "Vleel" i "Prix littéraire nature nomade" a 2023. nagrađen je nagradom "Prix du meilleur roman des lecteurs et libraires Points". U listopadu 2021. Jean objavljuje svoj osmi roman, naslova "Tiohtiá:ke" o životu prvih naroda u urbanoj sredini. Djela su mu dosad prevedena na engleski, španjolski i njemački jezik. Dobitnik je brojnih nagrada, a 2022. godine dodijeljen mu je Orden za umjetnost i književnost Québeca.

Kukum Michela Jeana, dirljiva priča o životu starosjedilačkog naroda Innu

Michel Jean (1960.) kanadski je televizijski voditelj i istraživački novinar te autor devet romana. Pripadnik je naroda Innu iz Mashteuiatsha u Québecu. Godine 2019. objavio je roman naslovljen Kukum, njegov pretposljednji roman, u kojemu pripovijeda životnu priču svoje prabake Almande Siméon, rođene osamdesetih godina 19. stoljeća. Mlada Almanda, siroče, potomkinja naseljenika, zaljubila se u Thomasa Siméona, pripadnika naroda Innu. Nakon udaje za njega prihvatila je tradicionalni način života toga nomadskog starosjedilačkog naroda. Naučila je njihov jezik, usvojila običaje te niz godina skladno živjela s njima u divljini, zahvaljujući lovu i ribolovu na prostranim područjima u blizini jezera Saint-Jean.
Michel Jean, pričajući prabakinu životu priču, opisuje korijenite promjene načina života starosjedilačkog naroda Innu u Québecu tijekom posljednjih stotinjak godina. Od sredine prošloga stoljeća, zbog gradnje hidroelektrana te širenja drvne industrije, narod Innu gubi teritorij na kojem je stoljećima obitavao. Prisiljeni su na sedentarizaciju i život u rezervatima koji izazivaju brojne negativne posljedice (porast ovisnosti o alkoholu i drogama, nezaposlenost, epidemiju psihičkih smetnji itd.). Svijet i tradicionalan način života naroda Innu, koji se temelji na skladu s prirodom i na poštovanju ritma godišnjih doba, polako nestaje. Oni su, kao i ostali starosjedilački narodi obiju Amerika, bili žrtve kulturnoga genocida.
Michel Jean u svim svojim tekstovima problematizira teme vezane uz izazove s kojima se suočavaju starosjedilačke zajednice u Kanadi. Njegov se rad upisuje u korpus kanadske književnosti starosjedilačkih naroda koja se konstituirala tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na engleskome, francuskome i autohtonim jezicima. Tijekom 1990-ih godina stekla je izrazitiju javnu vidljivost u anglofonoj Kanadi, a početkom 21. stoljeća i u frankofonom dijelu zemlje. Brojni autori starosjedilačkog podrijetla objavljuju tekstove u kojima se bave različitim temama vezanim uz vlastitu povijest, svakodnevicu i kulturu. Književni su tekstovi prožeti tematiziranjem trauma iz kolonijalnog razdoblja, reinterpretacijom prošlosti, zauzimanjem pozicije subjekta, autoreprezentacijom, jasnom artikulacijom političkih, teritorijalnih i kulturnih zahtjeva, ukazivanjem na pitanje priznavanja prava autohtonog stanovništva na oduzeti teritorij te očuvanjem kolektivnog identiteta naspram univerzalizmu građanskih prava.
U samom temelju korpusa kanadske starosjedilačke književnosti na francuskom jeziku jesu: zbirka priča naslovljena Anish-nah-be. Contes adultes du pays algonkin (1971.) Bernarda Assiniwija, Le “Premier” des Hurons (1971.) Maxa Gros-Louisa, Histoire des Indiens du Haut et du Bas Canada (1974.), Eukuan nin matshimanitu innu-iskueu. Je suis une maudite Sauvagesse (1976.) An Antane Kapesh, Les Algonquins (1983.) Yvona Couturea i Pour une autohistoire amérindienne (1989.) Georgesa Siouija. U početcima su najzastupljeniji žanrovi bili legende, eseji, svjedočanstva i autobiografske priče u kojima je naglasak stavljen na konstrukciju i afirmaciju vlastita identiteta, reaproprijaciju prošlosti i iskazivanje trauma zbog gubitka teritorija i akulturacije. Tijekom posljednja dva desetljeća književna produkcija postaje žanrovski i tematski diversificiranijom, usmjerenom prije svega na estetsku kvalitetu. Dominira poezija te (fikcionalni) prozni tekstovi u kojima se propituju stereotipne konstrukcije Indijanca, odnos čovjeka i njegova okružja, identitetska pitanja, izazovi života pripadnika starosjedilačkih zajednica u urbanim područjima itd. Pisanje je sredstvo afirmacije kulturne različitosti, način kulturnog pamćenja i transmisije sjećanja, suočavanja s traumama, ali i artikulacija vizija budućnosti, kao i čin otpora protiv kulturne asimilacije. Očuvanje i obnova kulturnih tradicija i dalje je u središtu zanimanja, kao i oblikovanje i očuvanje identiteta starosjedilačkog stanovništva u suvremenoj Kanadi.
Do izrazita procvata sveukupne umjetničke produkcije starosjedilačkog stanovništva dolazi u kontekstu intenziviranja napora kanadske vlade oko rješavanja pitanja autohtonog stanovništva, povećanjem samoupravne autonomije autohtonih zajednica te poboljšanjem njihova socioekonomskog položaja.
Među najvažnijim imenima starosjedilačkih književnosti u Québecu danas su Joséphine Bacon, Natasha Kanapé Fontaine, Marie-André Gill, Jean Sioui, Maya Cousineau-Mollen, J. D. Kurtness, Yves Siou Durand, Rita Mestokosho i Louis-Karla Picard-Sioui.
Mirna Sindičić Sabljo