Kratki opis

Jezgru knjige predstavlja prijepis latinskoga izvornika (sukladno egdotičkim pravilima) i hrvatski prijevod rukopisa pod naslovom HISTORIÆ RAGUSINÆ iz 1693. Riječ je o dnevničkim zapisima što ih je vodio talijanski isusovac Stephano Antonio Desideri, poznat i kao Etienne Messidori (1671-1749) tijekom svoga misionarskoga boravka u Dubrovniku, od rujna 1691. do listopada 1693. Rukopisni sveščić (8x13 cm) čuva se u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu i njegov sadržaj do sada nije bio poznat široj javnosti.
Prvu cjelinu knjige čini uvodni dio koji se sastoji od kratke povijesti isusovačkoga djelovanja u Dubrovniku sa širim osvrtom na rad i biografije talijanskih isusovaca u dubrovačkoj misiji i kolegiju, prije i poslije Desiderijeva boravka. U nastavku se pružaju osnovni podaci o autoru te se analizira sam rukopis i njegov sadržaj. Podaci iz dnevnika uklapaju se u kontekst dubrovačke povijesti na izmaku 17. i početku 18. stoljeća. Žanrovski neobičan, sadržajem bogat Desiderijev dnevnik obiluje opisima, zapažanjima i digresijama koji umnogome dopunjuju historiografsku sliku postpotresnoga Dubrovnika i stanja u opsjednutome gradu tijekom Morejskoga rata.
Naslov djela vara. Desideri ne piše sustavnu povijest grada, niti pretendira na historiografsku zaokruženost i objektivnost. Riječ “povijest” iz naslova ovdje se odnosi na “osobnu” povijest autorova života u gradu. U žanrovskome smislu njegov je tekst mješavina dnevnika, introspektivnih razmišljanja i zapažanja o Dubrovniku, njegovu položaju, klimi, kulturi, povijesti, običajima, stanovništvu, svakodnevnome životu te političkim i crkvenim događajima iz razdoblja njegova službovanja. Stoga naslov Komentari, što ga Desideri daje u nastavku, više odgovara sadržaju čitavoga teksta. Desiderijevi Komentari spadaju među veoma rijetke narativne izvore u kojima se o životu grada piše iz prve ruke. Stoga nam izvrsno dopunjuju najslabije poznato i historiografski nedostatno istraživano dubrovačko 17. stoljeće.

STJEPAN ĆOSIĆ rođen u Makarskoj (1964), povijest i sociologiju studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru(1987). Završio je postdiplomski studij Sveučilišta u Zagrebu Kulturna povijest istočne obale Jadrana, magistrirao (1994.) i doktorirao (1997.) s temom Dubrovačko područje od sloma Republike do 1848. na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1995. do 2003. zaposlen je u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku u zvanju asistenta te od 1998. u zvanju znanstvenoga suradnika. U razdoblju 2003.-2012. obavljao je dužnost ravnatelja Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu. Godine 2006. izabran je u znanstveno zvanje višega znanstvenoga suradnika, 2007. u naslovno znanstvenonastavno zvanje izvanrednoga profesora te 2011. u zvanje znanstvenoga savjetnika. Od 2012. zaposlen je na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. U znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora na tom fakultetu izabran je u srpnju 2013. Kao profesor i šef katedre za ranonovovjekovnu i suvremenu povijest predavao je kolegije: Hrvatska povijest u ranome novome vijeku, Povijest historiografije, Metodologija znanstvenoga rada, Suvremena historiografija: teorije i metode, Povijest Dubrovnika i Povijest institucija vlasti u Hrvatskoj. U 2017. izabran je na radno mjesto redovitoga profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje više kolegija. Autor je i suautor 7 knjiga i oko 60 znanstvenih i stručnih članaka i studija. U 2018. izabran je za člana suradnika HAZU, Razreda za društvene znanosti. Urednik je više svezaka časopisa, knjiga i monografija u izdanju Zavoda HAZU u Dubrovniku, Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu, Matice hrvatske i drugih nakladnika. Dugogodišnji je član u uredništvima i urednik časopisâ u nakladi Zavoda HAZU i Hrvatskoga državnoga arhiva te drugih institucija iz struke. Za svoj historiografski rad dobio je Nagradu Dubrovnika (2000.) i Nagradu za znanost HAZU (2006.).  
MIJO KORADE rođen je 1947. g. u Delkovcu. Školovao se u Zagrebu, gdje je završio filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkome Institutu D. I. Crkvenu povijest studirao je u Rimu na Sveučilištu Gregoriana gdje je 1988. postigao doktorat. Kao povjesničar radio je na Institutum historicum S. I. u Rimu, kao profesor predavao je na Filozofsko-teološkome Institutu u Zagrebu, a stručno se usavršavao na Universitaet Wien u Beču gdje je bio suosnivač i prvi pročelnik Hrvatskoga povijesnoga instituta. Znanstveni interes usmjerio je na  crkvenu, kulturnu i intelektualnu povijest. Od 1996. radio je u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu kao voditelj projekata »Hrvatska latinistička historiografija« i »Historiografija hrvatskog redovništva u 17. i 18. stoljeću«, te »Civilna Hrvatska ranog novovjekovlja. Društveni, politički i kulturni odnosi u svjetlu novih izvora«. Od 1997. predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kolegij »Hrvatska latinistička historiografija«, a od 2003. vodi radne grupe s temama iz hrvatske kulturne povijesti. Godine 2006. promaknut je u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika za polje povijesti u području humanističkih znanosti te u naslovnog redovnog profesora. Na Hrvatskim studijima stalno je zaposlen od 2009. do umirovljenja 2017. kao redoviti profesor u trajnome zvanju. Bio je pročelnik Odjela za povijest i nositelj kolegija: Hrvatski pedagozi: prosvjetiteljstvo, Metodika područja humanističkih znanosti (povijest), Praktične vježbe područja humanističkih znanosti. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Samostalno je objavio osam knjiga te brojne rasprave i članke, a koautor je više od dvadeset knjiga.