Kratki opis
Prvenstvena je namjena knjige "Uvod u suvremenu teatrologiju" pružiti analitički uvid u suvremene pristupe kazalištu u kontekstu suvremenih pristupa književnosti s jedne, a izvedbenim umjetnostima s druge strane.
Uvodno poglavlje autor posvećuje određenju teatrologije kao znanosti koja se tijekom XX. stoljeća emancipirala od povijesti i teorije (dramske) književnosti, glazbe i plesa, likovnih umjetnosti i arhitekture unutar kojih je proučavanje kazališne umjetnosti redovito bilo marginalno, ali je istodobno zadržala i čvrstu vezu s tim područjima, proširivši svoje zanimanje i na druga područja te postala primjerna interdisciplinarna znanost. Nakon toga slijedi niz informativnih poglavlja o pravcima koji su obilježili proučavanje kazališta u proteklom stoljeću. U njima se prikazaju semiologija kazališta (semiologija predstave, semiologija dramskog teksta), strukturalna semantika (aktantska analiza), psihologija kazališta (psihologija dramskog lika, psihologija glume, psihologija publike), sociologija kazališta (sociologija dramskog teksta, sociologija glumišne profesije, sociologija publike, gluma u svakodnevnom životu), antropologija kazališta (drama i mit/kazalište i obred, kazalište i igra, primjena kazališta u antropološkim sintezama), parcijalni pristupi kazalištu (feminizam: feministička kritika pozicije žene u drami i glumišnoj profesiji, feministička kritika ženskoga dramskog pisama i ženske izvedbe, ženski pogled u kazalište; interkulturalizam: kazališne razmjene između različitih kultura po sinkronijskoj i dijakronijskoj crti; novi historizam: kazalište i moć, kazalište i kruženje kulturnih energija; queer studies: kazalište i marginalizirane društvene skupine).
Na kraju knjige govori se o odnosu teatrologije prema dramatologiji i proučavanju izvedbe (performance studies) kao razmjerno novim pokušajima redefiniranja znanstvenoga područja koje je definirala teatrologija i koje je povratno nju definiralo.
BORIS SENKER, akademik, profesor emer., teatrolog, dramski pisac, kazališni kritičar, urednik. Objavio je niz kritika, eseja i studija, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća (Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010; 2013), Teatrološki fragmenti (2011), S obiju strana rampe (2019) i Zvijezde (2021). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak tekstova za koje su s uspjehom izvodile kazališta i glumačke družine, napose Komedija, Zagrebačko kazalište mladih i Histrion. Od tekstova što ih je samostalno napisao izvedeni su, među ostalima, Pinta nova (Varaždin, 1997), Cabaret &TD (Zagreb, 1999), Gloriana (Pečuh, Mađarska, 2001), Friztspiel (Pula/Zagreb, 2002), (P)lutajuće glumište majstora Krona (Zagreb, 2006) Istarske štorice (Pula/Žminj, 2007), 5 Top Hick-star-girls (Pula, 2008), Podvala Ludosti (Split, 2009) i Floromanija (Požega, 2017). Dio je tiskan u knjigama Pinta nova (2002), Tri glavosjeka (2004), Tercet kabaret (2008) i Plutajuća glumišta (2018). Za kazališne kritike i eseje dobio je niz nagrada, među ostalim bijenalnu nagradu Fonda Miroslav Krleža, Demetrovu nagradu HDKKT-a te Državnu nagradu za znanost za životno djelo; za kajkavsku dramu Pinta nova nagradu Katarina Patačić, za (P)lutajuće glumište majstora Krona te za Kerempuhovo Držićevu nagradu a za doprinos oživljavanju kabareta nagradu Gumbek.