Piše Božidar Alajbegović, VIJENAC, 22.04.2010.
Zahvaljujući nekolicini agilnih izdavača i vrijednih prevoditelja, na police ono malo preživjelih hrvatskih knjižara iz godine u godinu stiže sve veći broj proznih djela suvremenih autora s njemačkog govornog područja. Tako smo, između ostalih, prošle godine, u izdanju zagrebačkog nakladnika Leykam International, napokon dobili i prvi hrvatski prijevod jednog djela uglednog austrijskog pisca Josefa Winklera.
Radi se o nagradom Georg Buechner ovjenčanom romanu Roppongi. Rekvijem za oca (prev. Snježana Rodek, ur. Eugenia Ehgartner), rukopisu sastavljenom od triju proznih cjelina povezanih zajedničkom tematikom smrti, pogrebnih rituala, ceremonija i obreda.
Svako poglavlje romana otvara se ulomkom iz knjige Shichiro Fukazawe Narayama-bushiko. Teškoće pri razumijevanju Balade o Narayami. To su ulomci u kojima su opisani drevni japanski običaji vezani uz smrt i tretiranje posmrtnih ostataka te hodočašća na planinu Narayamu, na kojoj prema predaji, prebiva Bog i na koju su ostarjeli stanovnici japanskih sela odlazili umrijeti. A kako blagdan Narayame pada neposredno prije Blagdana mrtvih, naposljetku su se Pjesma o mrtvima i Balada o Narayami stopile u jedno, objašnjava nam Josef Winkler, koji Baladu o Narayami nikako nije odabrao slučajno, jer je upravo tijekom svoga boravka u Japanu doznao za smrt svoga oca, što ga je i ponukalo na pisanje ove ispovjedne knjige. Središnji i najobimniji dio knjige tako donosi autorova sjećanja na svoga vrlo stroga i bešćutnog, autoritarnog oca, koji za sina nikad nije odveć mario. Ti su zapisi zapravo Winklerovo propitivanje vlastitih, vrlo ambivalentnih osjećaja sprema ocu te se u njima neprestano miješaju urođena sinovljeva ljubav s mržnjom zbog očeve bešćutnosti i tvrdoglavosti, ali i divljenjem spram patrijarhova čvrstog ustrajavanja na vlastitim stavovima, ma koliko oni bili neprihvatljivi njegovim bližnjima. U tim se dionicama Winkler stilski približava izražajnoj virtuoznosti svoga sunarodnjaka Thomasa Bernharda, ispisujući sarkastičnu osudu zatucanosti koruškoga puka, mentalitet kojega se zasniva na uskogrudnosti, predrasudama i neobrazovanosti, čime se autor također pokazuje i svjetonazornim srodnikom Bernharda koji je bio poznat kao vrlo oštar kritičar Austrije i njezinih stanovnika. Radi se o cijelostraničnim, dugačkim,vijugavim i meandrirajućim rečenicama u kojima autor često prelazi iz jednog desetljeća u drugo, brodeći obiteljskim legendama i anegdotama koje vrlo sugestivno oslikavaju malograđanštinu, predrasude i zavist kao značajna obilježja svakodnevice koruškoga sela.
Osim očeve, Winkler rekonstruira i mnoge druge smrti u svojoj obitelji koje osim odsanjanja u smrt sadrže i samoubojstva, tragične pogibije, trovanja i gušenja, pri čemu nekrofilskim naturalističkim detaljizmom oslikava sahrane i obrede koje posljednjim ispraćajima prethode, a spram kojih se odnosi s velikom dozom cinične podrugljivosti i crnog humora. S istom se podrugljivošću Winkler prisjeća i brojnih svojih suseljana, zadovoljan što, kad već zbog boravka u Japanu ne može doći na sahranu svoga oca (a koji mu je naime, tijekom jedne svađe, i zabranio dolazak na pogreb), na istoj neće morati biti prisiljen slušati meketav kontratenor astmatičnog pohotnika S.P. koji, skrivećki od žene, iz porno časopisa izrezuje i u bilježnicu lijepi slike ženskih spolovila, točnije donjih dijelova ženskih tijela, kojima je prethodno odrezao glave i udove. Također, Winkler je zadovoljan što neće morati slušati zbor ostarjelih kamerinških dječaka u smeđim koruškim odijelima koji svojim pogrebnim pjesmama svaki sprovod učine još strašnijim, jezovitijim, tjeskobnijim i mučnijim, kao što neće morati slušati ni glasno, tragično i usrdno pjevanje Iznesi me tamo, preko ledine brkatog alkoholičara F.L., kojega je razljućena supruga jednom pijanog bacila u svinjsku kaljužu gdje mu je prasad, u slast, rokčući i mljackajući, odgrizla mošnje. Inače, autor je uvjeren da su to sve ljudi koji bi u raku, radije negoli njegova oca, spustili njega, zbog njegova, kako smatraju, klevetničkog i sramotnog pisanja o Austriji.
Treća rukopisna cjelina je putopisna i tu Winkler iznosi svoje dojmove sa čestih putovanja u Indiju. Njegova je supruga, naime, kao dijete živjela u Indiji gdje je njezin otac 60-tih godina prošlog stoljeća radio kao inžinjer na izgradnji čeličane.
Na suprugin nagovor oni su se jednom zaputili u Indiju i ta je avantura naposljetku postala njihovom opsesijom, koju su ponavljali svake godine. No, u skladu sa ostatkom rukopisa, autor se tu manje bavi specifičnostima životnih uvjeta i socijalno-društvenih okolnosti u Indiji već se koncentrira na detaljno opisivanje različitih indijskih pogrebnih ceremonija, s naglaskom na rituale spaljivanja leševa i hodočašnička okupljanja u svetom gradu Varanasiju. Tisuće ljudi, svih dobi i svih kasta, taj grad pohode kako bi nakon smrti bili izbavljeni, oslobođeni od vezanosti za krug rođenja i smrti, a mnogi u Varanasi dolaze i umrijeti, u za to pripremljene »kuće za umiranje«, ili pak u taj sveti grad dovoze leševe svojih bližnjih kako bi na tamošnjem trgu za spaljivanje bili otpračeni u vječno blaženstvo. Pritom ponovo do izražaja dolazi Winklerova sklonost vrlo sugestivnoj, detaljističkoj deskripciji, u dojmljivim opisima goruće razgradnje leševa i rituala koji spaljivanju prethode. Pritom on naglašava razliku između hinduističkog i katoličkog poimanja smrti – dok se u njegovoj rodnoj Koruškoj život odvaja od smrti pa sahranu prati tuga i tišina, u Indiji su život i smrt blisko povezani, ljudi tamo smrt ne poriču i smrti se ne boje, nego je pozdravljaju kao dugo očekivanog gosta. Štoviše, pri spaljivanju leševa žalost i plač u Indiji nisu dozvoljeni jer se smatra da tugovanje i žalopojke umrlome donose nesreću i otežavaju mu odlazak u nirvanu.
Roppongi. Rekvijem za oca sadržajno je i simbolički vrlo bogat i gust rukopis u kojemu autor na iznimno snažan, dojmljiv i sugestivan način objedinjuje putopis, oštru kritiku austrijske provincijske malograđanštine te refleksija i gorkih emocija pun, književni oproštaj s hladnim, autoritarnim, mrzovoljnim i nikad zadovoljnim ocem. Ostaje nam nadati se da je objavljivanje ovoga romana tek početak sustavnijeg upoznavanja hrvatske publike s autorskim opusom 57-godišnjeg austrijskog pisca Josefa Winklera.
